Po Robert Milaković /6. rujna 20216. rujna 2021 Povijesna važnost Blade Runnera Ridleyja Scotta neosporna je u području distopijske znanstvene fantastike, budući da je utjecala na samu strukturu priča temeljenih na interakcijama čovjeka i stroja, kao i na A.I. rasprava općenito. Blade Runner 2049 Denisa Villeneuvea također je ostavio trajan dojam, proževši pripovijest prekrasnom grafikom i pričom usredotočenom na temeljni identitet, gubitak i usamljenost. Zona 414, redateljski debi Andrewa Bairda, jasno posuđuje svijet Blade Runnera do te mjere da inspiracija postaje bezumna replikacija, s likovima koji se pojavljuju samo kao sjene hvaljenog originala. Zona 414 jedva se drži na površini sa svojim često ponavljanim klišejima, koji na kraju dođu do bezvoljnog, predvidljivog kraja.
Zona 414 počinje pregledom distopijskog društva koje se uvelike oslanja na tehnologiju, iako nije dovoljno estetski fascinantno da bi pridodalo svojoj ionako rijetkoj izgradnji svijeta. Gledatelju se daje pogled na Veidt Corporation, zamjenu za Tyrell Corporation, oba odgovorna za masovnu proizvodnju androida. Ulazi David Carmichael (Guy Pearce) i bivši detektiv koji je postao privatni istražitelj koji ima distancirano, bezosećajno držanje dok ubija nepoznatu damu. Carmichael ju je brzo srušio pucnjem u glavu, ignorirajući njezine bolne krikove, i povuče joj tjeme kako bi izvukao mehaničku jezgru, otkrivajući da je njegova meta bila sve zajedno sa strojem.
Osim pitanja koja se tiču etičkog relativizma i onoga što čini ljudsko biće, Zona 414 ne uspijeva zaroniti dublje u zamršenost svojih narativnih niti, zanemarujući dodati svoje specifične komponente u potpuno posuđenu priču. Carmichaela ispituje jezivo ekscentrični Joseph Veidt (Jonathan Aris), koji izgleda kao da živi u sjeni svog brata, Marlona Veidta (Travis Fimmel), koji igra ulogu briljantnog izumitelja koji je rodio sintetiku. Misija je locirati Marlonovu kćer, Melissu (Holly Demaine), u zoni 414, prljavoj metropoli ograđenoj zidovima naseljenoj sintetikom i jedinom legalnom mjestu gdje se ljudi i androidi mogu miješati.
Carmichael je također svjestan Marlonova najvećeg izuma, Jane (Matilda Lutz), koja se smatra izvanrednom zbog svoje sposobnosti da doživljava ljudske emocije, a ne da ih kopira. Interijer Zone 414 čudno je poznat prizor – dame u raznobojnim perikama i odjeći inspiriranom cyberpunk pokretom, neonskim osvijetljenim ulicama koje su neprestano natopljene kišom i stambenim potkrovljima koji su povremeno ispunjeni bljeskavim svjetlima.
Iako Carmichael nigdje nije tako kompliciran kao Rick Deckard, njegovi postupci nakon susreta s Jane doimaju se kao nemaštovita kopija Deckardovih odnosa s Rachael, bez emocionalnog i etičkog sukoba koji obogaćuje priče o Blade Runneru.
Iznenađujuće, središnja tema Zone 414 je nasilje nad ženama, kako ljudskim tako i sintetičkim, koje se očituje kroz neobaveznu nemarnost i bespotrebne sekvence mučenja i podvrgavanja koje nemaju smislenu svrhu. Zatim, tu je Jane, koja bi trebala biti emocionalno središte slike, slična Marcusu u Detroitu: Postani čovjek – stroj s dovoljno osjećaja da nadjača svoje programiranje i blista kao šumski požar. Unatoč Lutzovim najboljim naporima, Janeina prisutnost djeluje neprirodno.
S druge strane, Pearce igra dobro kao i emocionalno izmučeni detektiv Carmichael, iako njegove odgovornosti iz prošlosti uključuju izdajnički narativ o krivnji, ubojstvima i nužnosti živjeti s prošlošću. Zona 414 dijeli previše paralela sa svojim prethodnicima, sve do Marlonovog kompleksa boga koji proizlazi iz njegove sposobnosti stvaranja života, postojanja golih, sintetičkih tijela umotanih u plastiku i sustavnog mučenja androida.